REACH je zapravo sustav reguliran prijedlogom direktive REACH (Registration, Evaluation and Registration of CHemicals). Predviđen je bijelom knjigom 2002., a sama direktiva je predložena na raspravu 2003. godine u listopadu, ali još uvijek nije stupila na snagu.

Razloga za REACH je mnogo. Po snazi i obimu proizvodnje kemijska industrija je četvrta sila europske privrede. Ona proizvodi više od 100.000 različitih osnovnih kemikalija u količinama od 400 milijuna tona godišnje. Od toga na kemikalije koje dolaze na tržište u količinama većim od 10 tona godišnje otpada oko 10.000 kemikalija te još 20.000 kemikalija u godšnjim količinama između 1 i 10 tona. Ukupno se pak u svijetu proizvede godšine 1.244 milijarde tona različitih kemikalija. Najveći dio među tim kemikalijama stare su tvari s kojima je čovječanstvo imalo teških nesreća a, kako će kasnije biti detaljnije pokazano, naša znanja o njima su vrlo manjkava.

Zadnjih desetljeća proizvodnja kemikalija je rasla velikom brzinom, pa je tako ne tako davne 1930. godine svjetska proizvodnja kemikalija iznosila samo milijun tona godišnje. To znači da je u sedamdeset godina tisuću puta porasla proizvodnja, a nadzor je barem do kraja sedamedesetih bio izrazito loš. Epidemiološka istraživanja i teške nesreće s kemikalijama pokazuju kako je trgovina nadvladala razbor. U drugoj polovici prošlog stoljeća dolazili su udarci jedan za drugim. Azbest, benzen, vinil klorid monomer, DDT, dioksini i furani samo su izdvojeni primjeri. Uz pojavu teških kroničnih šteta poput karcinoma i reproduktivnih štetnih učinaka danas se alergije pojavljuju na prvom mjestu prema porastu njihove učestalosti zadnjih desetljeća.

Temeljnom smjernicom 67/548/EEC uredilo se područje glede razvrstavanja, označavanja i pakiranja opasnih tvari, a kasnije se mnogo napravilo na ograničenjima i zabranama korištenja tvari s teškim kroničnim učincima. Međutim, tada nije bilo moguće učiniti puno toga na starim i poznatim tvarima. Sva stroga ograničenja odnosila su se na tzv. “nove tvari”, a za preko 100.000 starih tvari namjeravalo se u hodu riješiti problem. Za nove tvari u količinama iznad 10 t godišnje proizvodnje za europsko tržište postavili su se strogi kriteriji registracije, a kod starih tvari bila je dovoljna notifikacija i unošenje u EINECS listu.

Logično je da u ono vrijeme za stare tvari nije bilo moguće trtažiti detaljna toksikološka ispitivanja, jer nije bilo jasno tko će ih platiti. Većini od njih je istekla patentna zaštita i proizvodio ih je tko je htio, pa je bilo teško pronaći onoga koji će platiti istraživanja. Kod novih tvari je bilo jasno da će istraživanja platiti proizvođač ili uvoznik, ali je to bila prilična nepravda u odnosu na stare tvari.

Želja EU Komisije da se postupno vrlo opasne tvari zamijenjuju manje opasnim novim tvarima nije imala veliku šansu za uspjeh. Moglo se u slučaju opasnog i zabranjenog azbesta očekivati nove manje opasne tvari kao zamjenu, ali kod većine od 100.000 kemikalija to nije bilo moguće, jer njihova opasna svojstva nisu bila poznata ili barem nisu bila dobro provjerena. Uz sve ostalo, teret provjera za stare tvari pao je na zajednicu, koja je temeljem sumnji plaćala skupa istraživanja kroničnih učinaka i na temelju toga odlučivala u uvrštavanju pojedinih tvari u zabranjene kemikalije ili one s ograničenjima u uporabi.

Zadnjih godina prošlog milenija promijenio se pristup na području sredstava za zaštitu bilja (temeljna smjernica iz 1991. godine) i biocida (smjernica iz 1998. godine). Donijeta je strateški važna odluka da se zabranjenim smatra sve što nije izričito dopušteno, što je revolucionarna promjena u dotadašnji način razmišljanja. Time se rasteretila zajednica, a na proizvođače se svalio sav teret. Onaj tko je htio staviti u promet sredstvo za zaštitu bilja ili biocid morao je po novim odredbama dokazati da se tvar prema svojim fizikalno kemijskim i toksikološkim svojstvima može koristiti u EU. To znači da se na tržište EU moglo staviti u promet i koristiti na njezinom području samo tvari koje su temeljito ispitane prema svojim fizikalno kemijskim i toksikološkim svojstvima. Onaj tko je htio staviti u promet takve tvari morao je obaviti predviđena skupa istrtaživanja i temeljem toga izraditi dosje temeljem kojeg će ili neće pesticid biti uvršten u Listu aneksa I smjernica.

Velika industrija je rado prihvatila ove odredbe budući je jedino ona bila u stanju platiti skupa istraživanja, a mali proizvođači ili prepakiravači su došli u nepovoljan položaj. Oni obično nisu bili u stanju platiti skupa toksikološka istraživanja i tako su bili odsječeni od tržišta. Ako su ipak htjeli izaći na tržište bili su prisiljeni od velikih kupovati pravo na korištenje njihova toksikološkog dosjea. Bio je to tipičan proces globalizacije, ali zdravstvo i javnost su prihvaćali takav pristup smatrajući kako su važniji zadštita zdravlja ljudi i okoliša od preživljavanja generika i malih proizvođača. Na području industrijskih kemikalija bilo je za očekivati da će se događati slične stvari. Pritisak javnosti bio je sve veći, a ozbiljna istraživanja su pokazivala da se pristupom opisanim kod pesticida više dobiva nego gubi. S jedne strane, troškovi liječenja i odštetnih procesa zbog stradavanja ljudi zbog izlaganja starim opasnim tvarima daleko su premašivali cijenu potrebnih istraživanja. Godišnji troškovi liječenja alergija u Europi danas prelaze 20 milijardi eura, a toksikološka istraživanja 30.000 opasnih tvari ne bi trebala u deset godina preći 200 milijuna eura godišnje. S druge strane, pokazalo se da je tijekom 20 godina registrirano samo 2.700 novih tvari, jer je sustav bio naklonjen korištenju starih tvari. Prema smjernici iz 1967. godine moralo se obavljati toksikološka istraživanja za sve tvari koje dolaze na tržište u količinama iznad 10 kg godišnje, pa naprosto nije bilo razloga zamjenjivati stare tvari novima. Bilo je logičnije koristiti stare tvari bez obzira na njihova opasna svojstva nego ulagati golema sredstva za nekonkurentne nove tvari. Svi ovi i drugi razlozi natjerali su EU Komisiju na uspostavu novog REACH sustava.

Osnovna zamisao REACH-a je jednostavna. Proizvođači i/ili uvoznici moraju izraditi detaljnju dokumentaciju (toksikologija, kemija, itd.) te ju predati na registraciju Središnjoj europskoj agenciji za kemikalije. Onda dolazi druga faza evaluacije u kojoj će se izdvojiti kemikalije s malim opasnostima ili bez opasnosti te će ih se stavljati na tržište bez daljnjih komplikacija. One kemikalije koje predstavljaju značajnu opasnost (npr. karcinogenost, reproduktivna otrovnost, postojanost u okolišu, itd.) idu u četvrtu fazu. Tu se ocjenjuje može li se takva opasna kemikalija zamijeniti manje opasnom i ako može onda ju se stavlja na listu zabranjenih. Kad zamjena nije moguća pokušava se uspostaviti uvjete njezinog vrlo učinkovitog nadzora, a ako to nije moguće stavlja se na listu zabrana. Pretpostavlja se da će proces proći oko 35.000 kemikalija. Naravno da je REACH daleko više od onoga što je gore rečeno. Možda treba spomenuti još npr. to da odgovornost za kemikalije nije više samo na proizvođaču i/ili uvozniku nego se prenosi „nizvodno“ do velikih korisnika. Silno se puno polaže na zaštitu pokusnih životinja, ispravnost dokumentacije otrova, itd., ali nema smisla širiti temu.

Pojašnjenje napisao Franjo Plavšić.